Beogradsko dramsko pozorište (Beograd, Srbija)
Slobodan Obradović (po motivima filma E. Scole):
RUŽNI, PRLJAVI, ZLI
Ružni, prljavi, zli Slobodana Obradovića nastaje prema motivima istoimene izuzetno uspješne, kultne filmske groteske Ettorea Scole u kojoj taj filmski majstor progovara o ljudima s krajnje margine, ljudima koji su u raljama kapitalizma svedeni na puko preživljavanje. Pedesetak godina kasnije kapitalizam je postao još okrutniji, a neimaština svakodnevica sve većeg broja naših sugrađana.
„Nema idiličnih pejzaža. Nema empatije. Nema ljubavi. Tu su samo pojedinačni interesi i želja da se zgrabi što više od onoga što je preteklo. Poznata povijest bolesti. Odavno se tu više ne zna tko je ružan, tko je prljav, a tko zao,“ poručuje Slobodan Obradović.
Zbog toga ova crna komedija nevjerojatno točno rezonira s vremenom u kojem živimo. Prateći priču mnogočlane obitelji koja životari u pretrpanoj straćari na rubu grada i rubu kriminala, predstava Ružni, prljavi, zli na scenu dovodi galeriju autentičnih, iščašenih likova koju predvodi otac Giacinto. Giacinto je zbog gubitka oka dobio od osiguranja priličnu sumu novaca koju naravno odbija dijeliti s ostalim članovima svoje obitelji koji ga se pak na sve moguće načine pokušavaju domoći. A kada Giacinto u kuću dovede ljubavnicu, sve četiri generacije ove obitelji odluče ipak djelovati zajedno i kazniti ga za tu izdaju. Njihov je svijet istovremeno lucidan i morbidan, duhovit i zastrašujući, njihov je svijet baš onakav u kakvom i mi danas živimo – u njemu je gramzivost postala vrhunska vrijednost.
„Ako se po jutru dan poznaje, onda je od početnog prizora bilo jasno da će predstava Ružni, prljavi, zli biti bitno drugačija od svega što smo, godinama unazad, gledali u Beogradskom dramskom pozorištu: da će biti radikalna, savremenog izraza, umetnički ambiciozna… Iz dubine scene polumraka, mumljajući, krkljajući praveći kakafoniju predmetima koje vukljaju sa sobom, prilazi (…) grupa grotesknih kreatura. (…) Kad spuste tu svoju, očito jedinu imovinu, njome, kao kučići mokrenjem obeleže teritoriju, ove će kreature napraviti svojevrsnu instalaciju, metaforu jazbine ili doma u kojem će se svađati, tući, potkradati, seksualno spopadati… jednom rečju živeti.“
Ivan Medenica, Nin