Ocjenjivački sud je radio u sastavu:
Bojana Gregorić Vejzović (glumica) – predsjednica; Espi Tomičić (književnik i dramaturg) 
i Bojana Radović (novinarka i kazališna kritičarka “Večernjeg lista” – članovi.

Mladi žiri radio je u sastavu:
Dorian Zovko – predsjednik; Tin Boršić, Hannah Čokić, Kate Kuko, Marija Tomašković – članovi.

Velika nagrada „Večernjeg lista“ za najbolju predstavu u cjelini dodjeljena je predstavi „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ u režiji Aleksandra Švabića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.

Priča je to koja počinje kao distopija: u očekivanju apokalipse država traži od roditelja da se izjasne koje bi svoje dijete poveli u sklonište, dakle jedino spasili. Kada smo na premijeri prvi puta gledali ovu predstavu zadivio nas je način na koji je autor distopiju pretvorio u priču o obitelji koja je pred nama na sceni. Danas već strahujemo je li on bio prorok, jer svijet u kojem živimo svakim je danom, svakom ispaljenom raketom, svakim lansiranim dronom sve bliži totalnoj katastrofi. No, drama “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” apokalipsu drži u pozadini, a gledatelje očarava točnošću dijagnoze koju je postavila društvu u cjelini i obitelji koja je nukleus svakog društva, i članovima te obitelji koji nam svojim životima pokazuju puteve kojima se kreću i naše egzistencije, kojima vladaju i naši osobni strahovi. A način na koji cijela autorska i nevelika, ali moćna glumačka ekipa donosi tu priču razlog je što je ova nagrada dodijeljena upravo ovoj predstavi.

Nagrada mladog žirija za najbolju predstavu dodjeljena je predstavi „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ u  režiji Aleksandra Švabića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.

U današnjem „grandioznom“ vremenu, kad kazalište iznova pokušava pronaći nove efekte kako bi ponovno zadivilo te privuklo nove gledatelje, Martinić piše dramu koja nas vraća na ono osnovno, dijalog. Uz minimalističku scenografiju te mali broj glumaca, publika ima osjećaj kao da i sama pripada predstavi. Drama gradacijski donosi osjećaj napetosti i nesigurnosti, a oštri, britki i izravni dijalozi dokazuju kako je riječ, još uvijek, u kazalištu najbitnija. Sjajne glumačke izvedbe, među kojima se posebno izdvaja Doris Šarić Kukuljica, ostavljaju svakoga bez teksta i potiču na duboko promišljanje o vlastitim emocijama. Predstava u režiji Aleksandra Švabića u sebi ne sadrži izravni humor, ali kombinacijom odličnog teksta i vrhunskih glumaca, ova drama pokazuje kako nije puno potrebno da jednu iznimno tešku temu učinimo satiričnom i smiješnom.

Nagradu za najbolju režiju osvojio je Goran Golovko za predstavu Gradskog kazališta lutaka Split “Nije pas beštija”, koja je nastala prema “Pasjim noveletama” Miljenka Smoje.

Smojine “Pasje novelete” imale su, i imaju,  širok krug čitatelja i obožavatelja, jer veliki je autor iz vizura svog Šarka ispričao  mnoge životne istine, ali si i dopustio nježnosti kojih nije bilo kada je pisao o nama, beštijama na dvije noge. Stoga je način na koji je Šarko oživio na kazališnim daskama istinski kazališni događaj, predstava u kojoj se spaja sve najbolje iz kazališne prošlosti i kazališne budućnosti. Za sve to “kriv” je redatelj, koji je Smojinu priču doista postavio tako da je publika doista vidi iz perspektive jednog psa, te je ispričao toplo, nježno, s dovoljno uobičajene samo Splitu svojstvene grubosti iz koje se skriva istinoljubivost.

Nagradu Fadil Hadžić za najbolji tekst osvojio je Ivor Martinić za dramu  “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute”, Zagrebačkog kazališta mladih u režiji Aleksandra Švabića.

Ovo je drama koju prvo treba pročitati,  tek zatim pogledati. Drama je to koja se  koncentrira na čisti dijalog,  jer se jedina didaskalija koju autor upućuje redateljima koji će se tek baviti njegovim djelom nalazi u  naslovu. Sve ostalo je slobodno i ta sloboda u pravom smislu riječi dokazuje snagu ovog djela koje je nastalo zamalo anegdotalno. Autoru je naime život pod pandemijom u ruke donio upitnik u kojem je morao odgovarati na neka posve neočekivana pitanja. Iz toga se rodila ideja o nekom distopijskom svijetu u kojem roditelji moraju odgovorit na državni upit koje bi svoje dijete od njih nekoliko jedino spasili tj. poveli u atomsko sklonište u kojem nema mjesta za sve. Ta je ideja tek sjajan uvod u priču o obitelji, onom što ovog dramatičara zanima od početka karijere, priču o ljudima koji sa svim vrlinama i manama žive oko nas. I u nama. I treba li uopće reći kako je to i priča o onima koji još nisu izgubili sposobnost da vole i drugima pokažu tu ljubav? U bogatom opusu koji se izvodi svuda po svijetu, ovo je najzrelije djelo autora od kojeg još mnogo toga očekujemo.

Nagradu za najbolju žensku ulogu osvojila je Doris Šarić Kukuljica za ulogu majke u drami “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” Ivora Martinića, u režiji Aleksandra Švabića i produkciji Zagrebačkog kazališta mladih.

Kada glumci žele pohvaliti neku od izvedbi svojih kolega najčešće kažu: “To je veće i od glume” ili “Za ovo nije ni trebala glumiti”. Oba ta komplimenta mogu se izreći dobitnici Nagrade za najbolju žensku ulogu 49. Dana satire Fadila Hadžića. Ona ulogu majke igra duboko proživljeno, ali sa stotinu lica. Uloga je to u kojoj svatko u publici, barem na sekundu, može prepoznati vlastitu mamu; njenu brižnost i ljubav s jedne te umor, životna razočarenja i lagano odustajanje s druge strane. Njena majka je snaga obitelji iz ove kazališne priče, čak i kada se nalazi u nemogućoj situaciji da od svoje troje djece izabere ono koje će preživjeti apokalipsu.

Nagradu za najbolju mušku ulogu Mladen Crnobrnja Gumbek osvojio je Bernard Tomić za ulogu Petra u drami Rakana Rushaidata “Slučajna smrt jednog redatelja” Teatra &TD, u režiji Dražena Krešića.

Proba predstave, troje glumaca, redatelj koji ne dolazi… Autorski projekti, glumačke improvizacije, starenje na kazališnoj sceni, lov na prave glumačke prilike, grijesi, životni promašaji…. Mnogo je tema upisano u predstavu koja na najbolji mogući način dokazuje tezu kako je teatar ogledalo društva. On tumači ne više tako mladog glumca, frajera bez pokrića… naoko još jednu u nizu svojih uloga neprilagođenih buntovnika. Ali način na koji ovdje gradi svoj lik, a posebno trenutak u kojem kaže: “Oprosti!” iznova dokazuje da je u glumi najteže postići vrhunsku jednostavnost koja zavara publiku da to može baš svatko od nas. E, ne može! To mogu samo najveći glumci.

Nagradu Ivo Serdar za ulogu koju je publika najbolje prihvatila osvojio je Stipe Jelaska za ulogu Robija K.  u predstavi Viktora Ivančića  “Robi K./Crvenkapa je mrtva” u izvedbi HNK Split i režiji Kokana Mladenovića.

Taj je dječak utisnut u kolektivnu svijest Hrvata, kao onaj koji  pokazuje srednji prst svim našim mitomanijama, našeg krajnje netaktičnog Petra Pana koji zbog svojih  godina smije reći i ono što se odrasli ne usuđuju ni pomisliti.  Taj rođeni Splićanini na kazališnu scenu nije prvo zakoračio u svom gradu, ali kada je to konačno učinio dokazao je da zašto je u tom gradu okrutne zaje…  njegov istinski dom. Zbog svega toga uloga Robija K. puna je zamki, mjesta na kojima se glumac lako posklizne pred publikom u bilo kojem gradu.  No, kako se to radi bez “poledice” i bez bilo kakvih ustupaka ovovremenoj političkoj i inoj korektnosti pokazao nam je mladi splitski glumac kojeg publika u ovoj ulozi doslovno obožava.

Nagradu Sabrija Biser mladoj glumici do 30 godina osvojila je Nikolina Prkačin za ulogu Megi u predstavu “Slučajna smrt jednog redatelja” Rakana Rushaidata, u režiji Dražena Krešića i produkciji Teatra &TD.

Iako se isprva čini da je ona najpovučeniji, na trenutke najtiši i najzbunjeniji lik predstave, u velikom finalu priče otkriva se da upravo ona  drži sve konce u svojim rukama. Za odglumiti takav raspon stanja i emocija, te precizno dozirati trenutke u kojima se otkriva publici u ovoj je predstavi ona doslovno trebala postati mlada glumica u osvetničkoj misiji, te  istovremeno postići nevjerojatno prožetu suigru s dvojicom partnera na sceni. A kako u životu, kao ni u kazalištu, baš ništa nije jednostavno ona ovdje za partnere ima dva glumačka prvaka. I blista u ulozi u kojoj je pokazala jako puno glumačkog rada, prvog instinkta i kreacija.

Nagradu Sabrija Biser mladom glumcu do 30 godina osvojio je Luka Knez za ulogu sina u predstavi Ivora Martinića “Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute” Zagrebačkog kazališta mladih, u režiji Aleksandra Švabića.

Vjerovali ili ne, ovo obrazloženje sam već pisala, naravno za neku drugu ulogu, te stoga nije lako biti novinarka oko koje isti glumci iz godine u godinu postaju sve mlađi. No, šalu na stranu, unatoč mladosti on je svaku svoje nagradu i te kako zaslužio, a u ovoj predstavi je to posebno vidljivo, jer ovdje glumi uspješnog mladog čovjeka koji se vraća u  roditeljski dom i traži odgovore na najteža pitanja. To se mora glumiti bez patetike, bez nervoze i nestrpljenja, pazeći na svaku nijansu nimalo lakih emocija,  izvlačeći na površinu dubine vlastitih strahova i bez ograde ih ugraditi u predstavu koja dubinski razotkriva obitelji koje žive svuda oko nas.

Nagradu za najbolju sporednu žensku ulogu osvojila je Katarina Romac za ulogu Učiteljice Smilje i Trogrlićke  u predstavi Viktora Ivančića “Robi K./Crvenkapa je mrtva” u izvedbi HNK Split, u režiji Kokana Mladenovića.

Samo oni koji su na tjednoj bazi čekali novo izdanje Ferala znaju koliko je važan bio Robi K., dječak koji nikada neće ostarjeti, i koji se sa stranica novina uspio preseliti na kazališnu scenu. A uz samog Robija Viktor Ivančić je u svoje legendarne kolumne upisao još nekoliko važnih likova. Jedna od njih svakako je i učiteljica Smilja, svojevrsni lakmus papir koji Robijeva političko-socijalna  “bogohuljenja” prevodi u  školske lekcije društvene prihvatljivosti, da baš ne kažemo – pranje mozga. Zbog toga je uloga učiteljice svojevrsni kamen temeljac svake predstave o Robiju K., a ova je glumica igra predano, precizno, s punom koncentracijom na sve svoje partnere.

Nagradu za najbolju sporednu mušku ulogu osvojio je Domagoj Ivanković za ulogu Claudea Gratignola u predstavi Matthieua Delaportea i Alexandrea de La Patelliérea “Sve zbog jednog imena” u režiji Saše Broz i izvedbi Satiričkog kazališta Kerempuh.

Je li Claude gay? Ili možda ipak  nije? Kakvu to tajnu krije? To se kroz cijelu predstavu pitaju ostali likovi ove predstave, ali i publika u kazalištu. Igrati lik Claudea krajnje je opasan posao, jedan od težih glumačkih zadataka jer ovdje se ne smije posegnuti za smijehom na prvu loptu. Tu treba postići finu komiku koja balansira doslovno na oštrici noža, onog koji ubojito smiješno dijeli od obične, često i negledljive, karikature. On je u tome ne samo uspio, već je u predstavi punoj odličnih glumačkih rješenja, ostvario ulogu koja se ne zaboravlja.

Posebna nagrada za specijalno postignuće za autorstvo i izvedbu monodrame “Jimmy Ćorak” dodjeljeljena je Matiji Čigiru za predstavu “Jimmy Ćorak” Matije Čigira, Ivana Plazibata i Ivane Vuković u režiji Ivana Plazibata i produkciji Umjetničke organizacije Punctum, Dubrovačkih ljetnih igara, Kuće Klajn i KunstTeatra.

Nema težeg glumačkog posla od monodrame. Sam ili sama na sceni, bez oslonca osim onog što se nosi u dubini vlastitog bića. Stoga oči u oči s publikom bez ograda i zaklona staju samo oni najbolji, najspremniji, najmotiviraniji. A kada se toj hrabrosti doda i autorstvo tad je jasno da treba ispričati jako važnu priču. Baš takva je ona u kojoj publika upoznaje kauboja, najboljeg i najbržeg revolveraša koji nas umjesto na Divlji zapad vodi u obitelj, u djetinjstvo i odrastanje bez oca, vječitu čežnju i tugu. Takav je Jimmy Ćorak, a ovaj ga glumac tumači besprijekorno u svakoj rečenici, svakoj gesti, od udarca čizme o pozornicu do duboke tuge kada nam konačno pokaže svu ranjivost napuštenog djeteta.