Satirički kabaret na samim počecima
Godinu 1964. obilježio je važan događaj za povijest hrvatskog kazališta i zagrebačkoga kulturnoga života: otvorio se Jazavac, isprve osmišljen kao satirički kabaret. Unatoč nepodobnoj klimi i podcjenjivanju kabareta kao scenskoga žanra, Jazavac kroz desetljeća uspijeva stasati u društveno relevantno i publici omiljeno te jedino satiričko kazalište u Hrvatskoj. No, nastanak i razvoj Jazavca ne bi bio moguć bez čvrstih temelja – vanjskih utjecaja uz koje se kabaret, kao dotadašnja pariška moda, pojavio i u hrvatskom kontekstu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Pick-kabaret, Klub-kabaret, Kabaret Grabancijaš, Kabaret Casino, Music Hall, Kabaret, Excelsior, Dverce, Grabancijaš u Velikom podrumu te Grabancijaš u Matici hrvatskih iseljenika samo su neke hrvatske inačice popularnog scenskog žanra koji se prvenstveno izvodi u kavanama centra grada, a među izvođačima našli su se i ponajbolji glumci toga vremenskoga perioda: Tito Strozzi, Aco Binički, Dejan Dubajić, August Cilić i mnogi drugi.
Kerempuhovo vedro kazalište
Po završetku Drugog svjetskog rata izrodio se i prvi zagrebački kabaret nazvan Kerempuhovo vedro kazalište, a njegov program obuhvaćao je kratke igrokaze, komične balete i Kerempuhove konferanse te je djelovao u Domu Sindikata (danas je to klub Tvornica). Budući da je ovo turbulentno vrijeme obilježio razlaz Tita i Staljina, dio programa poprima politički intoniranu satiričku dimenziju, a zahvaljujući uspjehu (izvedeno je 50 predstava u sklopu tri programa), Kerempuhovo se vedro kazalište preimenuje u Kazalište Komedija i seli se na Kaptol, gdje se i dan danas podjednako opredjeljuje za žanrove mjuzikla i komedije.
Otvaranje Jazavčevih vrata
Jazavac, odnosno današnji Kerempuh otvara svoja vrata 25. ožujka 1964. u kavani Bled u Medulićevoj ulici, kao kabaret, s publikom za stolovima, i to nakon dugog pismenog i usmenog objašnjavanja koncepcije na raznim nivoima te ustrajnog napora njezina osnivača, svestranog redatelja, komediografa, slikara i novinara Fadila Hadžića. Pojašnjavajući porijeklo upečatljivog imena novoosnovanoga teatra, Hadžić se našalio: “U jednom slabom trenutku Ideologije, ili samo zato da me se riješe, za novo sam satiričko kazalište dobio “vizu” i minimalna sredstva, šaku kukuruza, pa je vjerojatno teatar i dobio ime – Jazavac.”
Sedam je sezona u Medulićevoj ulici Jazavac djelovao poput slobodne teatarske grupe s vrlo skromnim, pa i oskudnim financijskim resursima i satiričkim kolažima kao primarnim scenskim sadržajem, a umjesto na gradske arbitare za kulturu, Jazavčevi umjetnici, izvođači i suradnici oslanjali su se na ugostitelje i njihovu dobru volju za satiru. Podrške nije bilo ni na Akademiji za dramsku umjetnost, stoga ravnateljstvo zabranjuje rad svojim studentima u Jazavcu, a pored estetskih dilema, satirički će sadržaj otvoriti sumnju ideološke naravi, a vrata će se kazališta 15. siječnja 1967. zatvoriti. Na prestanak će rada Jazavac osmisliti sebi svojstven satiričan odgovor u obliku vlastite osmrtnice i tromjesečne stanke, nakon čega će ipak nastaviti umjetnički djelovati.
Neočekivani uspon i pad Jazavca na kulturnim marginama
Ozbiljan razvoj Jazavca ne bi bio moguć a da se nije oformio glumački ansambl koji su činili posuđeni glumci iz institucionalnih kazališta: Branka Strmac, Đurđa Ivezić, Ivo Kadić, Ivo Serdar, Špiro Guberina, Boris Pavlinić i Boris Festini. Kabaretski kolaž režirao je Nikola Petrović. Ipak, uspostavilo se da glumci ne mogu izdržati vrtoglavi tempo nastupa u Jazavcu i matičnim kućama te se formira prvi vlastiti ansambl, pretežito regrutiran iz studentskog glumišta. Ističu se glumačka imena: Mladen Crnobrnja – Gumbek, Bane Petrović, Maja Zaninović, Drago Bahun, Martin Sagner, Olgica Pivac i Đuro Utješanović. Oni su slobodni od drugih obaveza, čak ne primaju ni plaću nego tek skromni honorar, a pomoć grada sasvim je simbolična. Premda se iz naslova prvih programa očituje želja za satirom i društvenom kritikom na aforističan način, ne dolazi se u direktan sukob s vladajućom ideološkom strukturom, a s publikom se komunicira suptilno, između redaka (I mašta ima granice. Državne!). Ipak, svaki satirični iskorak izaziva sumnju i dodatne provjere. Nakon što je Jazavac dobio otkaz ugostitelja slijedi stanka, a potom se na obzorju javljaju nove prilike.
Selidba i uzlet Jazavca
Varijete u Ilici tih dana zahvaća financijska kriza, a kroz privatne pregovore dolazi do nagodbe: Jazavac preuzima Varijeteovo tehničko osoblje i glumce, a pritom se useljava u dvoranu s 500 sjedala u samom centru Zagreba. S novim prostorom dolazi i do stanovitih noviteta i repertoarnih izmjena. Premda se kabaret kao ishodište ne napušta, Jazavac se obogaćuje novim sadržajima i žanrovima, satira se i humor podižu na ozbiljniju razinu, a ansambl se značajno proširuje. Tako i velika dvorana postaje premalom za kazališne ambicije te se javlja potreba za još jednom scenom. U Draškovićevoj se ulici stoga otvara Vidra, a paralelno se pokreće i Noćna scena u predvorju dvorane u Ilici koja funkcionira kao nostalgična posveta ishodišnom žanru – kabaretu. Nedugo zatim, godine 1976., Fadil Hadžić organizira festival Dani satire, koji danas nosi upravo njegovo ime.
Novi impulsi pod ravnanjem Duška Ljuštine
Ravnatelja Franju Pećnjaka 1982. godine nasljeđuje novi ravnatelj Duško Ljuština, mladi menadžer koji je prije toga radio u Centru za kulturnu djelatnost omladine, žarištem neovisne kazalište scene u tadašnjoj Jugoslaviji. Umjetnički ravnatelj ostaje Fadil Hadžić te se angažiraju renomirani redatelji: Kosta Spaić, Georgij Paro, Miro Međimorec (zanimljivo je da je plakat za njegovu postavu Kunderine Šale bio zabranjen), Božidar Violić, Petar Veček, Ljubiša Ristić, Dušan Jovanović, Tomislav Durbešić, Dejan Mijač i Paolo Magelli, donoseći sa sobom različite estetike i poglede na teatar te čineći Jazavac sve prestižnijim mjestom u kontekstu hrvatskoga kazališta. Shodno se tome izmijenio i dotad negativan stav prema “manje vrijednom zabavljačkom teatru”, a Satiričko je kazalište Jazavac postalo poželjnim okruženjem za mnoge perspektivne mlade glumce, što se i dokazuje dolaskom mladih nada Nine Erak, Duška Gruborovića, Elizabete Kukić i Željka Königsknechta. Istovremeno, radikalno se adaptira zgrada kako bi dobila sve tehničke scenske uvjete za rad profesionalnog kazališta te za projekte većih zahtjeva.
Novo ruho: Jazavac postaje Kerempuh
Godinu 1989. obilježio je veliki hit Izlaz iz situacije, politički cabaret kojeg je režirao Ivica Krajač, a uglazbio Zvonko Presečki. Nakon toga, s višestranačkim izborima u Hrvatskoj 1990. godine, uz promjenu društvenog sustava Jazavac je zakoračio u novu fazu svoga postojanja. Duško Ljuština se ipak, unatoč trzavicama i svim problemima toga turbolentnog perioda, uspijeva zadržati na poziciji ravnatelja, a kazalište nastavlja putovati kroz satiričke meandre i s velikom dozom kritičnosti pa i podsmijeha, gledati na razne društvene trendove i događaje. Za vrijeme Domovinskog rata na ratištima i ratom ugroženim područjima izvodi se predstava Pišem ti pismo da skupa više nismo autora Fadila Hadžića odnosno njegova alter-ega Zorana Zeca u režiji Roberta Raponje koja premašuje brojem izvedbi sva druga hrvatska kazališta zajedno. Popularnom je bila i predstava Spikom na spiku u kojoj se Boris Svrtan i Dražen Kühn ističu izvrsnim imitacijama poznatih ličnosti, među kojima su najupečatljiviji dakako Josip Broz Tito i Franjo Tuđman, što je samog predsjednika privuklo da pogleda predstavu. Premda nije bio izravnih uplita politke u predstave, krizne su se situacije ipak pojavile. Predstava Dobro došli u plavi pakao autora Borivoja Radakovića u režiji Petra Večeka izazvala je kontroverze u državnom vrhu. Baveći se navijačima Dinama u vrijeme kada se mijenjaju imena trgova, ulica, pa tako i nogometnog kluba Dinamo u sporno Croatia, prvi je predsjednik smatrao da kazalište (koje se među ostalim aktualnim problemima bavilo i navijačima Dinama) destabilizira državu, a Bad Blue Boysi uključili su se u prosvjede i pobune – i to ispred kazališne zgrade i u njoj – a postali su ne samo gledatelji nego i žučni obožavatelji hit predstave.
Neugodnom se epizodom u povijesti kazališta, dakako, smatraju pritisci tijekom 1993. i 1994. godine, i to zbog nepoćudnog imena koje je kazalište nosilo od samog osnutka, a koje je asociralo na srpskoga pisca Petra Kočića i njegova Jazavca pred sudom, iako je Hadžićeva intencija bila sasvim drugačija – Jazavac je nazvan po okretnoj i otpornoj životinji. Tako je 1994. pod utjecajem politike u Skupštini Grada Zagreba izglasana promjena Satiričkog kazališta Jazavac u Satiričko kazalište Kerempuh, tj. ime koje se zadržalo do današnjega dana. Na sreću, promjenom imena Kerempuh nije izgubio svoj identitet nego se ono, dapače, uvriježilo u svakodnevnoj uporabi, a kazalište je nastavilo sa svojim uspješnim radom i pomicanjem granica u umjetnosti i društvenom angažmanu. U Kerempuhu su se stoga afirmirali autori Željko Königsknecht, Borivoj Radaković, Ante Tomić i Boris Svrtan, a Nina Erak, Elizabeta Kukić, Željko Königsknecht, Darko Stazić, Tomislav Štriga pa kasnije Tarik Filipović i Rene Bitorajac, pomaknuli su kabaretsko-satirički kolaž kao specifičan kerempuhovski žanr. Izvodila su se djela već afirmiranih autora poput Ive Brešana, Mate Matišića i Fadila Hadžića. Ojačao se repertoar koji se bazira na inovativnim uprizorenjima klasika i djela koja poput Balenovićevih Metastaza ili Bure baruta Dejana Dukovskog kritički progovaraju o društvu. I u 2000-ima, pod uspješnim ravnanjem Duška Ljuštine, nastavljaju se suradnje s renomiranim autorima. U Kerempuhu režiraju Aleksandar Popovski, Vito Taufer, Dino Mustafić, Paolo Magelli, Oliver Frljić, Bobo Jelčić, Krešimir Dolenčić, Vinko Brešan i brojni drugi.
Kerempuh danas: misija i vizija
Nakon punih 35 godina rada, Duško Ljuština odlazi u mirovinu, čime će postati zapamćen kao najdugovječniji kazališni ravnatelj u svjetskoj povijesti kazališta, a nasljeđuje ga Roman Šušković-Stipanović, kazališni producent i dugogodišnji ravnatelj Kazališta Trešnja. Satiričko kazalište Kerempuh i dalje, nakon punih 59 godina djelovanja, stječe novu publiku i trajno je omiljeno mjesto za poklonike satire i kvalitetne komedije, a zbog svoje se jedinstvene fizionomije i programske orijentacije izdvaja u hrvatskom kontekstu. U europskim se pak standardima Kerempuh ističe brojem od 300 odigranih predstava godišnje (u kući i na gostovanjima), a koje pogleda preko 100.000 gledatelja. U proteklih je pola stoljeća Kerempuh ostvario 259 premijera, odigrao preko 22.756 predstava koje je pogledalo preko 7.334.219 ljudi. Osim pozamašnih brojki, kazalište se ponosi i svojom vjernom publikom, afirmativnim stručnim kritikama te nizom priznanja i nagrada.
S proljećem 2022. na čelo Kerempuha dolazi Sonja Kovačić, kazališna producentica s bogatim kazališnim iskustvom i zaraznim entuzijazmom. To daje kazalištu novi vjetar u leđa, pokreću se nove suradnje, dolazi do brojnih intrigantnih ideja, kao i priznanja, nagrada i općenito uspjeha.
Uz odličan ansambl, sazdan od snažnih glumačkih osobnosti, osvajamo pozornicu i publiku novim premijerama, od ansambl predstava, do onih manjih i intimnijih u kojima glumci pokazuju svoje umijeće i izražavaju svoje brojne talente. Uz izvrsnu tehniku, organizaciju i upravu koja predano radi na svakom novom projektu, svi su preduvjeti za iznimne rezultate tu, stoga se veselimo novim počecima i proživljavanju nekih sasvim novih kazališnih avantura.
Jedna od temeljnih postavki na kojoj je sazdana repertoarna orijentacija Kerempuha jest da je ono satiričko kazalište, jedinstveno je u Hrvatskoj i u regiji. Na toj specifičnosti vrijedi raditi i oko nje dalje graditi taj jedinstveni identitet. Satira je način na koji se misli kazalište, to je moćni fokalizator za sva naša bliža i daljnja iskustva, naočale kroz koje društveno-političku stvarnost doživljavamo jasnije i snažnije. To što je ona često tri koraka ispred kazališta u svojem apsurdu, izazov je na kojeg vrijedi uvijek iznova pokušati odgovoriti.
Naša je dužnost i strast stoga nastaviti s uspješnim i nadahnutim radom te budno ukazivati na relevantna i gorljiva društvena pitanja, ali uz neizbježan gorki smijeh. Pored inozemnih nagrađivanih uspješnih autora, klasika komediografske i satiričke literature, poticajnih autorskih projekata te snažnih redateljskih osobnosti, Kerempuh ustraje u afirmaciji suvremene satire, napose domaćeg dramskog pisma, a odnedavna se otvara prostor i mladim, netom diplomiranim redateljima i studentima kazališne režije koji mogu stvarati predstave u ozbiljnim profesionalnim uvjetima s ciljem razvoja publike i dovođenja mladih gledatelja i gledateljica u naše kazalište. Uz udružene nove i starije iskusne snage, uz nove kreativne zamahe i neiscrpnu inspiraciju za proizvodnju satiričkih sadržaja u hrvatskoj svakodnevici s kojom kazalište neizbježno korespondira, a prije svega, uz vrijedne suradnike, nadahnut i posvećen ansambl koji diše i živi s našim gledateljima i gledateljicama, očekujemo da ćemo još mnogo uspješnih i kreativnih, a nadasve satirom ispunjenih godina propitkivati društvo, istraživati svoje granice i smijehom oplemenjivati.


